×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 377
Utorak, 16 Listopad 2018 15:27

Razgovor sa novim generalom našeg Reda Istaknuto

Napisao/la

Živjeti Evanđelje – to je prioritet!

 

Razgovor s novim generalnim upraviteljem Družbe

svećenika Srca Isusova o. Carlosom Luisom Suarezom Codorniuom

 

Osjećam neizmjernu zahvalnost prema dragom Bogu jer je povjerena mi zadaća upravljanja našom Družbom nešto tako veliko – istaknuo je p. Carlos Luis Suarez Codorniu, SCJ, novi Generalni upravitelj (general) Družbe svećenika Srca Isusova (dehonijanci), izabran na tu dužnost 20. srpnja 2018. na XXIV. Generalnoj skupštini (kapitul) u Rimu. Otac Carlos Luis rođen je 1965. na Kanarskim otocima, a zadnjih više od 30 godina života proveo je u Venezueli. Tamo je, između ostalih dužnosti, obnašao i službu dekana Teološkog fakulteta na Katoličkom sveučilištu u Caracasu.

Ocu Generalnom upravitelju uputili smo nekoliko pitanja.

 

Nedavno ste izabrani za novog Generalnog upravitelja Družbe svećenika Srca Isusova. Kako ste, kako se osjećate?

- Sve je to vrlo čudesno. Različiti se osjećaji javljaju u meni. Najprije moram reći da je ovaj izbor za mene bio jedno veliko iznenađenje. Osjećam neizmjernu zahvalnost prema dragom Bogu jer povjerena mi zadaća upravljanja našom Družbom, nešto je tako veliko.

 

Gotovo tri desetljeća proveli ste u Venezueli, u jednoj po mnogo čemu, osobito izazovnoj Misiji Družbe SCJ. Koja iskustva koja ste tamo stekli, mogu Vam biti od koristi u Vašoj novoj službi?

– Mnogo sam godina proveo u Venezueli i ona je postala moja domovina. Svo to vrijeme koje sam dijelio i proveo s ljudima i Crkvom u Venezueli smatram velikom milošću, čak i ovo sadašnje vrijeme i situaciju tamo. Ljudi u Venezueli su puni života, to je jak i hrabar narod. Oni su sretni, pa i onda kada gotovo ništa nemaju, što žive! Mnogi su izloženi velikom siromaštvu i patnjama, ali oni žive. To je onaj dublji smisao: život sam po sebi.

 

Prije tri godine radili smo intervju s Vama i onda ste nam rekli: „Tamo ima toliko bijede. I čini se kao da jednostavno nikako ne ide na bolje.“ U međuvremenu znamo, ne samo da nije išlo na bolje, nego je postalo sve gore. Kako ste u takvoj situaciji uspjeli sačuvati nadu?

– Često je to, uistinu, bilo jako teško. Često sam i sam molio: Gospodine, molim te, daj mi, sačuvaj mi nadu. Jer uistinu puno je stvari tamo koje govore protiv svake nade: ljudi koji gladuju, nasilje, brutalnost vladajućeg režima. Ljudi napuštaju zemlju, jednostavno bježe. Situacija je užasna! Ali, kako rekoh: ljudi ne gube smisao i volju za životom. I kada doživljavaju užase, jednostavno kažu: U Božjoj smo ruci!

 

S kakvim osjećajima odlazite sada iz Venezuele, odnosno napuštate svoju domovinu? Imate li možda osjećaj da ste izdali ljude, ostavili ih na milost i nemilost?

– Kada sam nakon izbora, vidio svoje ime „na vrhu“, počeo sam plakati. Noć nakon toga bila je užasna. Nisam se bojao preuzeti dužnost generalnog upravitelja, ali me preplavila tuga zbog pomisli da moram napustiti Venezuelu. Svaki dan dobivam puno, jako puno obavijesti i pisama s molbom: Pater, nemojte nas zaboraviti! Teško je to! Ali, mi smo redovnici. To je naš način života – biti na raspolaganju.

 

Sada se pred Vama otvara cijeli „dehonijanski svijet“. Što želite, smatrate da morate najprije naučiti?

– Najprije želim bolje upoznati našeg osnivača, o. Leona Dehona. Moram izgraditi jedan novi odnos prema njemu, kako bih se osjetio njemu blizak.

 

Što su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi koji stoje pred Družbom svećenika Srca Isusova?

– Ostati vjerni svojim korijenima, dehonijsnskom naslijeđu. Apsolutan prioritet. I istovremeno ljudima naviještati Evanđelje. To znači, potrebni su nam ljudi koji su duboko ukorijenjeni u Evanđelje! To nam je i o. Dehon stavio na srce: živjeti Evanđelje. I to treba biti naša strategija, naš prioritet.

 

Kako biste opisali sami sebe? Koji je Vaš osobni način, stil „upravljanja“?

– Iskreno, uopće se ne osjećam, niti sebe vidim kao „vođu“. Sebe više vidim kao čovjeka koji sam pokušava biti Učenik. To za mene znači zapravo najprije željeti učiti: od ljudi i iz svakodnevnog iskustva.

 

Neko ste vrijeme proveli i u Njemačkoj. Kakva su Vaša iskustva?

– Kada razmišljam o Njemačkoj provinciji, najprije mi se nameće pomisao na iznimnu gostoljubivost. U Freiburgu sam se zaista osjećao kao kod kuće. Mnogi Nijemce smatraju i doživljavaju kao vrlo ozbiljne ljude i narod, no ja sam upoznao i njihovu srdačnu stranu. U srcu nosim samo najljepše sjećanje na to vrijeme.

 

preuzeto iz: Dein Reich komme, 9./2018.

prevela: Marija V.

Pročitano 68 puta